-4- Proveravanje stana
„Dva zombija manje.A tek mi predstoji njihovo istrebljivanje“ pomišljam.
Zatvaram prozor.Osmatram oko sebe.Gledam šta mogu da upotrebim kao oružje za tamanjenje zombija.Malena sobica nije posedovala puno stvari.
Podižem deda Perin budilnik sa poda.Za sada se pokazao kao odlično sredstvo protiv đavola tj.zombija. „Ma isti kurac“ govorim na glas, „ista je to gamad.“
Preturam po sobi.Nalazim makaze.One dugačke sa crnom drškom.
„Ohooo, ovo je već nešto“ počeo sam da se radujem.
Kao u kakvoj video igrici, bio sam glavni junak koji je već počeo da skuplja oružje.Vi ste igrač, pritiskate taster miša i menjate oružje glavnog junaka.Dakle koje ćemo upotrebiti? Hoćemo oba, pitam ja vas.Smislio sam savršeni plan.Niste neki igrači.Biću i junak i igrač u isto vreme.Krećemo.Nema „The End“ pre vremena.
Nameštam vreme na budilniku prema alarmu i pritiskam kvaku na sobnim vratima.Čuje se škripanje.
Koliko si mi samo puta rekao da ih podmažem moj Tatomire.Sećam se tvojih reči dok škripa ne prestaje.Trebao sam da te poslušam.Sad mi je žao.Ne znam da li mi je žao što te nema, ili zbog tog silnog škripanja u toj zaglušujućoj tišini.U jednoj ruci držim podešeni budilnik, a u drugoj makaze.
Neko me je čuo.
Na suprotnoj strani hodnika pojavila se neka neobična prilika.Nije bilo sumnje.Bio je to zombi.Dugačka ženska kosa krasila je lice moje zombi mame.Nekada je imala prelepo lice, a sada ima samo prelepu kosu.
Rastužio sam se, jer sam znao šta sledi.
Ona stoji na jednom kraju hodnika, ja na drugom.Odmeravamo se, kao u western filmovima.Nema vetra da nosi pustinjsku travu, ali joj mogu čuti disanje.Čekamo ko će prvi povući oružje.Krenula je polako kao Tatomir.Krenuo sam i ja.
A onda je počela da histerično viče i dala se u trk ka meni.
Jedna stvar mora da vam bude jasna u Zombilendu.Kad dođe do ovakvih situacija, nema vremena za paniku.Budete li oklevali samo sekund, nema vas više.Nema straha.Nema oklevanja.Ono što je bilo više nije.
Kad je došla na korak do mene, uključio sam stari deda Perin budilnik, koji je nadglasio čak i njenu dreku.Trgla se.Zastala.Uplašila.Nije očekivala tako nešto.
Ja sam naravno iskoristio da joj makaze iz druge ruke zarijem direktno u srce.
Mogao sam joj videti širom otvorene oči, pre nego što je tupo udarila o parket.U njima nije bilo ni trunke onih svetlo plavih očiju, dobro prepoznatljivih za njen lik.
Iz ruke mi je ispao deda Perin budilnik.
Nije mi više bilo bitno što mi je već dvaput poslužio.
Stavio sam ruke na lice i zaplakao.
Plakao sam dugo, dok se noć polako spuštala.
(i’ll be back soon)